Spustila je slušalicu telefona a osmijeh joj je još bio na

licu baš kao i sjaj u očima. Upravo je sat vremena pričala sa svojom djevojčicom. Dijelilo ih je stotine kilometara ali samo je bio dovoljan njen glas i sve nevolje svijeta su nestale, sve brige i sve boli.

Iako su joj nekako promakle one prve godine života njene djevojčice, kasnije je to pokušavala nadoknaditi svim svojih srcem i dušom. Niti povezanosti koje je istkala bile su čvrste i pune ljubavi i povjerenja. U jednom trenu više  joj  nije bila samo  majka nego i prijateljica. Bila joj je sve ono što ona sama nikad nije imala...

Pred očima joj se  ukaže lik djevojke duge smeđe kose, tužnih tamnih očiju. Trčala je niz ulicu, a kiša i suze su klizile niz njeno lice, miješajući se i natapajući joj odjeću... trčala je bez cilja, bez da je bila svjesna što radi, bez razmišljanja, samo da pobjegne što dalje, da utekne ružnim riječima i psovkama... da iz očiju i misli makne prizor uplakane  majke s krvavom usnicom i masnicama po licu i tijelu... Još jedna neprospavana noć, još jedno divljanje i razbijanje po kući... Kad se konačno stišalo u kući... morala je pobjeći... nije više  mogla gledati u majčino lice... Opet je ostarjela  godinu ili dvije... majka izvana... djevojka iz nutra...

Dalje... što dalje... od svega... Prespavat će kod prijateljice... neće biti prvi puta... neće puno pitati... samo će je pokriti i zagrliti i pustiti da joj plač donese snove...

Nikad ne bi dozvolila da njena djevojčica prođe ono što je ona prošla... Nikada...

Uzela je mobitel... natipkala brzim pokretima: Laku noć, Anđele.

U trenu joj stigne odgovor: Volim te, mama

Osmjeh na usnama... i sve brige i sve boli i sve tuge su nestale...

Tama... Tišina... Hladnoća zida...

Sjedila je na podu, naslonjena na zid, nijema... Mogao se samo čuti ritam otkucaja njenog srca koje se pomalo smirivalo, vraćalo u normalan ritam tam-tam... tam-tam...

Bojala se učiniti bilo kakav pokret da ne probudi majku koja je konačno zaspala na krevetu, sklupčana kao mala beba...

Mrtva tišina nije dala naslutiti da se ovdje pred nekoliko trenutka odvijala prava orkanska bura...

Sve bi dala da se može teleportirati na neko drugo mjesto... u neko drugo vrijeme... pa taman da bude i netko drugi... bez ikakvih sjećanja na ovo postojanje...

Mislila je da se već navikla na sve ovo, mislila je da je neće svaki puta nanovo pogoditi... raskidati je opet na komade koje je kasnije sklupljala zadnjim atomima snage...

Jasno je da se na neke stvari nikad ne možemo navikniti, koliko god puta nam se dešavale... uvijek će biti istog intenziteta i uvijek će nas isto cijepati na komadiće...

Još su joj slike živo pred očima lelujale... kao bljeskovi u oluji... čas jedna  čas druga... Majka koja histerično viče, plače, udara sve oko sebe...

Bljesak prizora noža u njenoj ruci... Bacanje pred nju kako bi je zaustavila, smirila... Odgurnula ju je od sebe snažno... toliko snažno da je lupila glavom o zid... Trčanje prema vratima da ih pokuša zaključati, ali ona je već brža od nje... istrčava u mračnu noć... viče... plače... njene riječi odzvanjaju mrtvilom... «pusti me da se ubijem»... pusti me...

I u jednom trenu osjeti snažni poriv da sve pusti... nek se dogodi što se mora... poželi pasti na zemlju i ostati tamo, zaboraviti sve, pustiti jutru da donese neizbježno... ali kako? Ne može... To je ipak njena majka... osjeća se krivom... krivom za nje upropašten život... osjeća da ne može nositi taj križ a mora...

I zadnjim snagama pokušava ukrotiti ranjenu zvijer i uspjeva je polako smiriti... čaša vode... nekoliko tableta...  topla deka... brisanje suza...

Zaspala je... konačno...

Djevojka velikih smeđih očiju još dugo neće zaspati... još će dugo sjediti na podu nalonjena na hladan zid i gledati u mrak sobe... slušati disanje pokraj sebe... slušati svoje disanje...

Nemir i strah... mješavina tih emocija joj neće dozvoliti smirenje i san... jer što ako se probudi? Što ako opet pokuša? Što ako ju ostavi samu?

Polutama sobe... tek samo svjetlost s ekrana i ples vatre u kaminu. Gledala je u «boldana» crna slova na ekranu... i smješkala se... čitala po 5. puta već...

Toplina koju je osjećala u sebi nije bila samo  toplina  koja se širila od kamina, ne, ona nutarnja  toplina, onaj osjećaj kad znaš da će sve biti dobro, kad znaš da da si opet nešto dobio u životu a ne izgubio...

Nekome sastrane moglo se učiniti čudnovato gledati u to lice sa smješkom , taj blagi pogled toplih i snenih očiju... moglo se učiniti da sanja...

Ali nije sanjala... čitala je pismo... pismo kakvo odavno nije dobila... pismo jedne posebne osobe... prijatelja.

Zaboravila je već na tu riječ... odavno nije stekla novog prijatelja... odavno joj se nitko nije usudio priči... odavno ona nije nikome prilazila... odavno nije otvarala srce nikome niti dopuštala da netko kroz  trnje i ožiljke srca doprije do nje.

A iskreno... ni sama nije znala  čime  je pridobila to prijateljstvo. Nije učinila ništa posebno, ništa važno, ništa spektakularno... samo je slušala i pričala... samo je pustila da se desi... povjerenje...

Jednom davno netko joj je rekao, a i sada je ponovo čula to isto... da nikad u životu neće moći u potpunosti nekome otvoriti  srce... Možda su u pravu oni koji to kažu... iako ona zna da  je otvarala srce mnogo puta... ali možda krivim  osobama...

Silno bi željela da je ovo sada prava osoba... pravi trenutak... otvoriti ponovo srce i pustiti prijatelja...

Sjeća se... jednog vremena... kada joj se netko kleo na prijateljstvo... kada je rekao da je stekla prijatelja za cijeli život... povjerovala je... i izgubila...

Ovaj puta... ovaj puta stvarno vjeruje... i stvarno zna... ovaj puta neće izgubiti... dobila je ... prijatelja

Nemir... noć za noć... s lijeva na desno... osluškujući zvukove koji nastaju izvan  četiri zida sobe... dan za danom...napetost bi  se mogla nožem rezati...  čudesan nemir se širi tijelom... a tijelo želi mir... spokoj... opuštenost... zaslužilo je to... Odavno nisam bila takva... Zašto opet... Zašto ponovo...

Od malena sam navikla biti sama... Gradila sam svoje carstvo u ogromnom stanu neke strane  zemlje, dok su  roditelji cijele dane trčali za nekim poslovima ne bi li  što više novaca na kraju mjeseca bilo na njihovom Kontu.

Kasnije... sama  sam se brinula za  školu, za brata, za kuću, za majku... Kroz sve moguće životne labirinte sam se provlačila sama... nenavikla tražiti nečiju pomoć... i nije mi bilo ni tako loše... dotjerala sam do savršenstva osjećaj da mi nitko ne treba...

I u jednom  trenutku mog života... dođe netkon pokaže mi  i nauči me da to ne mora tako biti, da se mogu opustiti i prepustiti da netko drugi učini nešto za mene... i kao što uvijek biva... lako se naviknuti na taj ritam, novi ritam života... primanje umjesto davanja... 
             I opet  baš kao što to uvijek  biva... tako isti i nestane i opet promjena ritma... sama sa sobom... sa spoznajom da se mogu jedino i samo u sebe sto posto pouzdati... I  tijelo se naviklo i duša se navikla... i zašto sada  opet... opet netko želi pisati po ploči mog života svojim rukopisom? Zašto se niotkuda opet pojavi netko tko opet tvrdi da je čaše uvijek napola puna...?

              A taman sam se ponovo navikla balansirati životnim putevima sa svojom napola praznom čašom...

Rekla sam, sama sebi se zaklela, da  neću dozvoliti da nečija zloba i pokvarenost u meni ponovo izazovu negativne emocije... mržnju. I koliko god se trudila biti  čvrsta, hladna, postojana u svojim naumima... toliko me opet  iznenade i bace  na dno ljudi koji su u stanju bez imalo žaljenja i razmišljanja i pravednosti  gaziti sve  koji su im na putu ili koji se nađu u njihovoj blizini. Zamislite osobu, ženu (tim gore), koja o sebi ima toliko visoko mišljenje da otvoreno istupa pred svima i uzdiže se iznad  svih, navodno svojim znanjem (što joj možda i ne bih osporavala, jer završila je fakultet, nekog vraga je naučila tamo, ali daleko od toga da je naučila raditi i  ophoditi se s ljudima). Iz psihologije, kulture i međuljudskog komuniciranja nije zaslužila prolaznu ocjenu. Ona se hvali na sva usta da može svakog muškarca zamjeniti, bilo u kamionu, bilo na viljuškaru,  bilo za tehnološkom pultu proizvodnje, labosu... Ona je svemoguća i najbolja. Njeno velčanje sebe, moglo bi biti samo smiješno da usput ne pljuje po svima koji te poslove rade i u snu već mnogo  godina. Možda i postoje ljudi koji joj se smješkaju kad je gledaju i pričaju s njom, ali zar ona ne primjećuje, čim im okrene leđa oni je gledaju s gnušanjem i porugom.

Zar nije providno dovući nekoliko ljudi na posao koji su joj i rodbinska veza i onda njih pred svima hvaliti i uzdizati? Zar zaista misli da netko  tko je došao na posao  pred dva mjeseca može znati i raditi kvalitetno kao netko tko već  radi taj posao 20 godina? Zar ne vidim da ne može oko sebe imati  zadovoljne ljude ako se ponaša prema istima kao prema robovima i manje vrijednima?

Ah, umjesto da sam povrijeđena njenim ponašanjem i razočarana  njenim postupcima koji ipak kvare ugled jedne  renomirane  firme koja je po proizvodnji treća u hrvatskoj, umjesto bijesa i mržnje trebala  bih osjećati sažaljenje. Sažaljenje prema emotivno praznoj i sirovoj osobi koju nitko ne voli, ne poštuje (osim onih koji to  odglume jer moraju), koju nitko ne pozdravlja niti  traži njeno društvo.  Iskreno, ne bih je željela imati za  sestru,  šogoricu, prijateljicu, pa čak niti susjedu... Jer koliko god tečajeva završila o međuljudskoj komunikaciji, o mobingu, o uspješnim voditeljima odjela,  ona na žalost nikad neće shvatiti  da je upravo ona  školski primjer osobe kakva voditelj,  šef ili direktor ne bi smio  biti. 

Njen svijet mora da je tmuran i jadan i usamljen...

Odlučila sam... neću je mrziti, neću trošiti svoje emocije na nju... ma neću je čak ni žaliti, nije to zaslužila...  zaslužila je tek... ____________________ ravnu  crtu...

Jednog je Dana Svetac imao priliku popričati s Bogom

te ga upita:

-Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda

Pakao i Raj.
Bog odvede sveca do dvaju vrata.
Otvori jednu od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda
unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli stol.
Na sredini stola, nalaziila se velika posuda,
s jako finom i mirišljavom hranom.
Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta.

Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave,
ljubičaste boje i bolesnog izgleda.
Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako
dugačkim drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke.
Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo,
no kako je drška žlice bila duža od njihove ruke,
nisu mogli staviti hranu u usta.
Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i
njihovih patnji.
Bog reče:-
Upravo si vidio pakao. Bog i čovjek se uputiše
prema drugim vratima.
Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao
bila je identična prethodnoj.
Bio je tu veliki okrugli stol, posuda prepuna fine hrane,
koja mu je opet natjerala slinu na usta.
Osobe za stolom su isto imale žlice dugih dršaka.
No ovaj su puta, osobe bile dobro nahranjene i sretne
te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.
Sveti čovjek reče bogu:- Ne razumijem!
- Jednostavno je, odgovori Bog,
sve ovisi o jednoj vještini.
Oni su naučili hraniti jedni druge dok drugi ne misle
na ništa osim na sebe same.

...

Dokle god će ljudi misliti da je istinska sreća u tome

da zadovolje sami sebe i svoj ego, a ne u tome da usreće

ljude oko sebe, tako dugo će njihove duše biti prazne,

i njihovi snovi o sreći ostati samo snovi...

Odrastala sam sama, kćer jedinica, s mnogo slatkih  haljinica, cipelica, bebica, medeka, ali ipak sama. Uvijek sam želja  imati sestru ili brata. Mislila sam da bi mi oni mogli popuniti praznine koje sam osjećala u sebi i oko sebe.  Iako su se moji  roditelji trudili u tom smislu, ništa se nije događalo. Mada ja ne znam uopće zašto i kako su se trudili, jer svađe i ružne riječi su prštale na sve strane i sve manje sam se sjećala onih lijepih i mirnih trenutak među njima. S vremenom sam prestala  sanjati  o nekome tko bi dijelio sa mnom taj moj mali svijet igre, mašte, realnosti, odrastanja...  I nekako je ubrzo došlo ono što je bilo neminovno, moji su se roditelji rastali. Jesam li  patila? O da, jesam, kao da me netko prepolovio, pa ostavio negdje usput, zaboravio na mene. Jer, od tog trena ja sam  još manje imala roditelje. Svaki od njih se bavio sobom, grčevito su pokušavali zaboraviti jedno na drugo i na svoje pogreške i tražili revno nove prilike da  pokušaju krenuti u novi život, a kao da su stari život, a i mene u njemu, htjeli što prije zaboraviti.

No dobro, nije to ništa novo ni spektakularno otkriće, jer mnoga su djeca prolazila kroz sve to pa možda i gore nego ja. 

Oboje su našli nove partnere i pokušavali ispraviti stare greške, a ja sam sastrane gledala kako si ponovo upropaštavaju živote. U svemu tome, odjednom sam imala sestru i  brata, tj. polusestru i polubrata. Brat se rodio kad sam imala 18 godina, završavala školu, majka doživjela živčani slom, ponovnu rastavu, kritično zdravstveno stanje  brata... jedva je preživio. I umjesto da konačno budem nekome sestra, ja mu  postajem skoro  kao majka.  Ona se slomila, a ja sam sponatano pokušavala  nadoknaditi tom malenom biću  sve ono što ja nisam  imala, i  fizički i duhovno. Voljela sam ga na  neki čudan način... majčinski...

Njegovi prvi koraci, prve riječi, dječje bolesti,  škola, matematika, matura, vozački ispit, prvi ljubavni jadi... sve sam to prošla s  njime. Kad ga gledam, jednostavno ne vidim u njemu brata, on je mnogo više u mom životu.

Sestra se rodila u Njemačkoj i tamo je živjela s tatom  i njenom mamom dugo godina. S njom sam također propustila onaj osjećaj sestrinstva, zajedničkih druženja, tajni pred roditeljima, i  sitnih svađa oko posuđenih majica ili slično.

Nju sam viđala jednom godišnje i teško sam izgrađivala neki odnos prema njoj.  Ne kažem da je  nisam voljela ili da je ne volim, samo osjećam da nam fali one bliskosti, da se ne poznajemo uopće. Ja ne znam kakva je ona osoba, ne znam što voli,  nemamo zajedničke uspomene... ali ipak je neizmjerno volim.

Ona je osoba koja je tek  ušla u moj život onda kad je odrasla dovoljno da sama  krene prema meni i pokušava me uključiti u svoj život, jer do tada sam ja bila tek sestra na slici  koju vidi jednom godišnje. Nisam  joj  imala  puno toga za ponuditi što bi njoj  trebalo. Tek sada kad smo oboje zrele žene,  tek sada ona shvaća zašto sam uvijek plakala kad sam je vidjela, zašto sam je uvijek čvrsto stiskala k sebi pri rastancima...

I tako,  ostala sam kćer jedinica, unatoč sestri i bratu, nisam dobila ono što sam uvijek željela, ali sam našla nešto drugo, dvije osobe u životu koje neizmjerno volim i cijenim... Pa i to je više nego što mnogi u životu nađu...

Budući da sam nekad davno nosila i Titovu štafetu,

nisam molga ni ovu odbiti... :) A zašto i bi kad je od
mog dragog ratnika

1. Koliko je sati?

-A što je vrijeme naspram vječnosti...?      
2.Ime

- Zovu me Sanjalica

3.Rodendan?

- 07.09.
4.Horoskopski znak?

- Djevica (vječna)  :)
5Tetovaza?

- Ne, ali još stignem
6.Piersing?

- Ne
7.Jesi zaljubljen/a?

- A što bi bio svijet bez ljubavi?
8.Svidas li se sam/a sebi?

- Naravno, kako bih  inače  živjela sa sobom?

9.Jesi li do sad sta slomio/la?

- Nikad... da pokucam u drvo :)
10.Pepsi ili coca cola?

- Može bambus?
11.Pouzdas li se u svoje prijatelje?

- Zar bi to inače bilo prijateljstvo?

12.Najdraza boja za donje rublje?

- Crno

13.Broj cipela?

- 39
14.Najdrazi tip muzike?

- Rock balade
15.Tusiranje ili kupka?

- Ljeti tuš, zimi kupka
16.Sta mrzis?

- Ne mrzim... mržnja je negativna emocija
(17. mi se izgubilo u transakciji copy-paste, sorry)

18.Od koga ste dobili ovu štafetu?

- Od velikog ratnika_svetlosti
19.Tko od vasih prijatelja zivi daleko?

- Nekoliko... daleko od očiju ali blizu srcu

20. Tko od tvojih prijatelja misli da ćeš odgovorit naj brže?

- Otkad je brzina vrlina? :)

21.A najsporije?

- A polako, nije zec, neće pobjeći
22. Sto bi promijenio u svom životu?

- Ponekad sve... ponekad ništa

23.Jesi li sretan?

- Molim definiciju sreće! Ali sasvim je ok... uvijek može biti gore, zar ne?
24.Najdraze uzrecice?

- «Pa to je katastrofa «
25.Najdraze knjige?

- Ona koju ću jednom napisati :)
26.Čega se bojiš?

- Smrti (priznajem)
27.Prva stvar koju pomislis kad se probudis?

- «uh, da mi je još malo spavati»
28.Najdrazi film.

- Mnogi, ali jedan od najboljih... «Mostovi okruga Madison»
29.Da mozes bit neko drugi ko bi bio/la?

- Ne želim biti netko drugi
30.Sto se nalazi na zidu u tvojoj sobi?

- Križ
31.Sto je ispod tvog kreveta?

- Monopoly :) davno zaboravljen
32.Gdje bi ti se svidjelo ici?

- Kanada... moj davni san (psst... to nitko ne zna)

33.Mislis li da ce neko odgovorit na ovaj mail?

- A zašto ne bi? Pa ovo je samo igra...
34.Za koje si siguran da hoce?

- Nikad nisam sigurna ni u  šta...
35.Od koga bi volio procitati odg?

- Od Mel Gibsona, al mislim da je trenutno na godišnjem...
36.Najdrazi parfem?

- Nekad davno «Shock», ne koristim više parfeme
37.Sramezljiv ili drustven?

- Društvena
38.Nadimci?

- Keka
39.Bojis li se smrti?

- O da, bojim se ne postojanja svijesti...

40.Sto zelis reci osobama koje ovo citaju,?

- Nitko nije otok... zato dijelite jedni s drugima svoje misli, svoje strahove, svoje sreće i tuge, svoje emocije... ne gledajte očima nego srcem jer jedino ono prepoznaje pravu ljepotu...

Prosljeđujem ovu štafeticu

 «sjeti se» dragoj čitateljici koja me vjerno prati

«tari444» jer mislim da će ju to dobro zabav

ili nešto slično .

Ma ne, htjela sam još malo iskoristiti ove dane godišnjeg odmora i posvetiti ih onima koje volim, svojoj djeci. Tako da sam bila na nogometnom turniru, jahanju, kupanju, kinu...

Eh da, kinu... gledala sam Sex i grad... obožavala sam tu seriju, mislim da sam ih  jako malo propustila.

Hm... zašto sam ju obožavala? Pa ne znam točno, možda zato što su te četiri žene oličenje prijateljstva koje bi svaka žena  poželjela... možda zato što su i u svojim 40-im godinama još uvijek u sebi imale onaj polet jednak kao  i kad su imale 20 godina. Možda zato što nisu  pristajale na manje od onoga što su željele, zavrijedile, sanjale...

One imaju i dalje  svoje uspone i padove, svoje strahove i želje... i dalje vode svoje borbe kroz život. No kroz sve to jedna drugu prate, podržavaju, proživljavaju zajedno sve što im se događa...

Muškarci su mnogo toga mogli  naučiti iz ove serije, kao i iz filma,  sve one skrivene borbe koje se odvijaju u  glavi jedne žene, sve ono što se žene ne usude izreći jer se  boje neshvaćenosti, sve ono što im fali a ne usude se tražiti... sve ono što su bi trebale  reći a ne kažu da ne povrijede nečiju taštinu... o da... to je  bila definitivno serija za muškarce da upoznaju žene i za žene da konačno upoznaju same sebe...

A eto, na kraju sve završava onako kako uglavnom želimo da završava i u životu...  bakovito, svi sretno poživješe do kraja svoga života... no kao i u životu... ove četiri  žene su se  vraški borile za svoju sreću... baš kao i svatko od nas...

Vratila se Barbalina... odmorena, zadovoljna, puna snage za nove radne i životne pobjede.

Zaista je svakome potrebno malo se maknuti od posla, od kuće, od ljudi koje stalno  srećemo,  od briga. Jednostavno zaboraviti sve to, potisnuti i dopustiti osjetilima da  se otvore i da puste toplinu i svjetlost, mirise i boje.

Vratila sam se i sa sobom ponijela predivna jutarnja buđenja i izlaske sunca, vjetar u kosi i miris mora u nozdrvama kad sam jurila biciklom ranim jutrom u selo po doručak, novine i popiti kavu u starom kafiću uz samo more...  U očima mi još uvijek plavetnilo mora koje se miješa za zelenilom borova s Ošljaka, bijele jedrilice koje se bore s valovima i  traže vjetar da ih pokrene...

Ponijela sam sa sobom i predivne  večernje  šetnje kroz ribarsko selo, i likove ljudi  koji me već znaju tamo i pozdravljaju sa šjorina... Ponijela sam ljepote oleandera, miris marelica, riba s gradela...

Kad zatvorim oči još uvijek vidim osvijetljeni Zadar, a  s druge strane  zalazak sunca i pjesmu mnogobrojnih  zrikavaca...

Tih nekoliko dana mi je dalo snage da prebrodim sve ove dane  koji me čekaju sada... i lakše je i ljepše je... i vrijedilo je... I kao što je moja prijateljica rekla... uživaj u svakome danu kao da  je posljednji... tek tada ćeš  spoznati svu ljepotu oko sebe... imala je pravo... Ja sam naprosto uživala, sasvim drugačije nego prije... Neka nova «Ja» je izronila iz morske pjene... i vratila se ovamo... vama...